Roditelji koji žele da njihova deca odrastaju za vođstvo srećna i zdrava životi bi im mogli najviše pomoći odupiranjem stalnoj želji da pomoći deci u svakoj situaciji. Ovo naizgled - ako ne i stvarno - dolazi zahvaljujući poznatom neuropsihologu Vilijamu Stiksrudu, koautoru The Self-Driven Child, ima samovolje dece, i momka koji tačno zna o čemu priča. Prema Stixrudu, važno je pustiti decu da zauzmu pristup pokušaja i neuspeha jer ih to uči da razumeju i prevaziđu svoja ograničenja.
„Znamo da kada se od dece zahteva da donesu sopstvenu odluku, ona su veoma iskrena prema sebi“, kaže Stiksrud, koji je i roditelj dvoje odrasle dece. očinski. „Imamo sve vrste kliničkih podataka da potvrdimo da kada s poštovanjem zamolite decu da donesu odluku, oni zaista mogu sami da donesu dobre odluke.
U svom više od 20 godina iskustva istraživanja razvoja mozga, motivacije i mentalnog zdravlja (takođe, kao otac), Stixrud je naučio da kada roditelji rešava probleme dece umesto njih, menja razvoj njihovog prefrontalnog korteksa, suštinskog dela mozga odgovornog za razne složene ponašanja. Shodno tome, najbolje namere mogu trajno da promene decu. Srećom, Stixrud ima praktičnu alternativu koja predstavlja praktičan srednji put za izgradnju mozga.
Zašto roditelji toliko žele da kontrolišu svoju decu? Odakle dolazi ovaj impuls i kako ga mame i tate prepoznaju i ograniče?
Roditelji vole svoju decu, i sve što radimo kao roditelji, čak i stvari koje su pogrešne u retrospektivi, sve radimo iz ljubavi. Kada su deca zaista uznemirena, želimo da se osećaju bolje, a posebno je teško roditeljima koji su i sami uznemireni jer rešavanje problema njihove dece povećava njihov osećaj kontrole. Kada ste anksiozni, po definiciji, doživljavate relativno nizak nivo kontrole. A kada vaše dete dođe kući uznemireno zbog nečega ili ima problem, to ga čini uznemireno i uznemireno. Jedna stvar koju pokušavamo da uradimo je da rešimo problem kako bismo se uopšte osećali manje anksiozno.
U knjizi govorite o tome kako ova kontrola inhibira sposobnost deteta da samostalno razvije unutrašnju motivaciju. Kako ih rešavanje njihovih problema sprečava da to razviju?
Svaki deo tela istraživanja o motivaciji koji kaže da je ključ samomotivacije autonomija. Pronašli smo teoriju samoopredeljenja, jednu od najbolje podržanih teorija u oblasti psihologije, kaže da je autonomija ključ motivacije. Ključno je da deca imaju osećaj da su strastveni u onome što rade i da budu sve bolja i bolja u tome kroz ovaj osećaj autonomije. Deca ne obraćaju mnogo pažnje na to šta roditelji žele, posebno kada postanete tinejdžer. Najbolja poruka koju možete dati tinejdžeru je da imate poverenja u njihovu sposobnost da donose odluke o sopstvenom životu.
A šta se dešava kada deci nije data autonomija kada postanu stari?
Postoji gomila istraživanja o bogatoj deci. Znamo da su bogata deca izložena riziku od mnogih problema, za koje istraživači misle da je to zato što osećaju taj hronični osećaj pritiska i ne osećaju se blisko sa svojim roditeljima. Želimo da se deca osećaju blisko sa svojim roditeljima i da ne osećaju hronični pritisak.
Iz neurološke i psihološke perspektive, šta ovaj hronični pritisak konkretno čini mozgu?
Ono što znamo je da kod dece i odraslih, kada ste pod stresom, to čini amigdalu većom i reaktivnijom. To zapravo smanjuje deo mozga koji može da razmišlja racionalno, deo koji je uključen u samoregulaciju u prefrontalnom korteksu. Kada smo pri zdravom umu - kada se osećamo srećno i nismo neuobičajeno pod stresom, prefrontalni korteks reguliše ostatak mozga, uključujući amigdalu.
Jednom kada počnete da budete pod stresom, sa evolucione tačke gledišta, ne želite da previše razmišljate. Dakle, kada ste pod stresom, prefrontalni korteks se gasi. Hormoni stresa dovode do poplave prefrontalnog korteksa, a kada se poplavi, jednostavno ne može da funkcioniše. Ne bi trebalo da budete u stanju da jasno razmišljate kada ste pod stresom, a to ima evolutivne prednosti, ali nesrećne efekte. Svi ovi efekti zbog kojih su deca podložnija depresiji, anksioznosti i zloupotrebi supstanci, jer mozak zatim njihov mozak ne može da se nosi sa stresom i lakše su pod stresom. To postaje ovaj začarani krug.
Moraju postojati slučajevi u kojima je prikladno da roditelji intervenišu kada njihova deca imaju problema. Kako roditelji mogu razlikovati? Kako znaju kada da se povuku?
Preporučujemo roditeljima da pitaju „Čiji je ovo problem?“ Ako su ovo zaista dečiji problemi, onda naš posao nije da ih rešavamo. To je da pomognete detetu da ih reši. Istraživanja na pacovima pokazuju da kada ih šokirate, to je izuzetno stresno. Ali ako im date točak da se okreću, to daje pacovima osećaj kontrole i prefrontalni korteks se aktivira. Zatim u sličnim stresnim situacijama, pacov može skočiti u način suočavanja, čak iu situacijama koje se ne mogu kontrolisati. Ono što želimo da uradimo je da uslovljavamo decu kada imaju problem da pređu u režim suočavanja, a ne da čekaju da njihov roditelj reši problem.
Postoje problemi koje dete ne može samo da reši. Ako ih u školi nemilosrdno maltretiraju, odrasla osoba mora da uskoči. Ali želimo što je više moguće da deca razviju taj impuls suočavanja. Doživljavajući to, skoro da vakciniše decu od stresa. Postoji velika razlika između treniranja deteta i pokušaja rešavanja problema umesto njega.
Dakle, kako roditelji mogu odustati od kontrole, a da se ne odjave u potpunosti? Šta mogu da urade kako bi bili sigurni da su i dalje tu za svoju decu?
Kada se deca osećaju bezbedno vezana za roditelja ili staratelja, osećaju se sigurno, a kada se osećaju bezbedno, istražuju i rizikuju na odgovarajući način. Oni su avanturističkiji. Imati unutrašnji osećaj sigurnosti ili „sigurne baze“ je jednostavno dobro za ljudska bića. U jednoj studiji, istraživači su odvajali bebe pacova od njihovih majki svaki dan nekoliko nedelja, što je za pacove bilo izuzetno stresno, a zatim ih vraćali majkama. Kada su ih majke dugo nakon toga lizale i negovale i davale im do znanja da su dobro, ove pacove je postalo gotovo nemoguće naglasiti kao odrasle. Ali morate imati tu jazbinu, to okruženje da biste spustili gard.
Jedina stvar koju roditelji mogu da urade je da bezuslovno vole decu, pa kada dođu kući sa puno anksioznosti i besa očekuju ljubav. Kada očekuju više borbe i stresa, to je teško za decu. Sve u svemu, zdrav prefrontalni korteks koji je integrisan sa ostatkom mozga omogućava nam da ostanemo pri zdravom umu. Ovo je mnogo veći prediktor uspeha kasnije u životu nego što je koeficijent inteligencije. Kada bismo mogli da poželimo bilo šta za našu decu, zdrav prefrontalni korteks bi bio visoko na mojoj listi.
