Svet je pristrasan prema odraslima i to je razumljivo. Jedno je dete nakratko na početku, a zatim odrasla osoba veći deo života. (Takođe, odrasli imaju više novca i svi glasovi.) Prostori koje zauzimamo, usluge koje se nude u tim prostorima i skoro svako pisano i nepisano pravilo osmišljeno da čuvajte ljude od grla jedni drugima и jedno drugom iz kreveta je odrasla osobaist. To znači da, budući da su deca, deca koju odrasli proizvode hteli ne žele, imaju tendenciju da provedu, u najmanju ruku, svojih prvih osamnaest godina ne da zadovolje društvena očekivanja i dosadni ljudi. Ovaj fenomen se može posmatrati bilo gde - posebno avioni, pogrebni saloni, i restoranima — ali se možda najbolje razume u kontekstu a кафић.
Kada dete, vaša osnovna kinetička klaster nerava, uđe u kafić, bledoputi mlinčevi svirkarske ekonomije podižu pogled. Njihova ozlojeđenost se oslobađa u atmosferu poput dugog, tihog i kolektivnog prdanja. Klinac se penje na prazno sedište, normalnim glasom traži toplu čokoladu i slučajno udari o komšijinu aktovku. S obzirom na reakciju, mereno dužinom uzdaha i brojem okretaja očima, klinac bi mogao da nacrta kurac na strani crkve. Momak u senci od 12 sati performativno odvlači torbu. Ljudi se pripremaju.
Dečakov otac, koji u blizini čeka u redu za piće po izboru, ima tri diskretne opcije. Mogao je potpuno da ignoriše interakciju. Mogao je da prozove odraslu osobu zbog njegovog neizrečenog, ali jasno izrečenog sramote („Čoveče, jedva ga je dotakao. Smiri se jebote”). Могао teatralno kažnjavati dete zatim baci pogled sa izvinjavanjem u nastojanju da uteši napaćenog pokrovitelja.
U većini slučajeva roditelji podrazumevano koriste prvu opciju. Зашто? Zato što odrasli ne vole da primećuju takvu vrstu sotto voce kažnjavanja koja deca imaju tendenciju da pokupe kao čičak. Roditelji se ometaju. Razmišljaju o sledećoj stvari. Razmišljaju o poslu. Oni misle o sebi. Ne obraćaju pažnju na uvrede prema svojoj deci pa se iznenade kada povremeno ne mogu a da ne primete. Oni imaju tendenciju da budu toliko iznenađeni da se brzo izvine. Ako pogledi, uzdasi i grimase doprinose da dete oseti atmosfersko neodobravanje, refleksivna izvinjenja njihovih roditelja su sarin za detetovo samopoštovanje.
Druga opcija se retko bira. Kad bismo počeli da prozivamo jedni druge zbog svih neizrečenih sranja, prikrivene agresije, prikrivene mršavosti, metroa bio bi zatvoren iz stalnih tuča, prodavnica bi bila haos, a trotoari bi trčali sa prosutom kafom i крв. Svakodnevni život bi bio - barem na neko vreme - previše bogat događajima. Ili bar tako pretpostavljamo.
Češće nego što bih želeo da priznam, odem sa brojem tri i zateknem sebe kako govorim: „Pokušaj da budeš tih!“ ili „Spusti tu slanicu.“ I to je neko nisko sranje. Problem nisu same reči, već performativna namera. U čiju korist govorim? Smatram da je to retko za moju decu i često za neodobravanje odraslih oko njih. Što je još gore, koristim svoje dete kao rekvizit, objekat, da bih izgradio neizgovorenu vezu sa gomilom kuckanje jebače za koje je svaki fizički kontakt napad, a svaka dodatna buka duboka neprijatnosti. Stavljam svoju odanost Timu odraslih ispred svoje odanosti svojoj deci. I to je neka glupost. Porodica treba da bude na prvom mestu i, u najmanju ruku, ispred interesa gomile ljudi koji su, u najboljem slučaju, као рад.
Postoji razlika između a dete biti dete a dete je dosadno ili neprikladno. Dete koje govori na normalnom nivou deteta, koji je negde veći u decibelima i visini od glasa odrasle osobe, dete je dete. Dete koje se slučajno trlja o komšiju ili čija noga dodirne cevanicu slobodnjaka sa prekrštenim nogama je dete koje je dete. Da, čak i dete koje plače je još uvek dete. Uopšteno govoreći, ako to nije nešto što bih ispravio kod kuće, mislim da su verovatno samo moja deca deca. Ne mogu da gađaju paketiće šećera jedni na druge ili razgovaraju sa strancima o svojim genitalijama (koliko god to žele), ali inače mislim da je u redu da rade dečja sranja. Neću da se izvinjavam niti ih javno ispravljam.
Možda se ni ja neću zadržavati, ali to je jedini ustupak i, čak i tamo, mislim da sam slabić.
Generalno, nisam jedan od onih tata koji svoju decu nameću svetu. Mislim da su slatki, ali ne mislim da svi misle da su slatki. Ne mislim da bi svi trebali. Oni su prisutni za razgovore, ali ne moraju uvek da budu u fokusu. Ponekad im kažem da ćute. Ponekad im kažem da čekaju. Ponekad im čak kažem da prestanu. Ipak, oni su moja deca i imaju isto toliko prostora u ovom svetu usredsređenom na odrasle kao i bilo ko. Dakle, ne, neću se izviniti ako moj sin sedne pored vas. Neću se izviniti ako bude glasno ili ako hoda sporo. Naručiću mu toplu čokoladu i, ako se suptilno buniš, nateraću ga da sedne pored tebe, a zatim ga pita za njegov dan.
