Ekspert za upravljanje besom o tome zašto je toliko muškaraca tako ljuto

click fraud protection

Kada je Tomas J. Harbin je objavio svoje suštinsko delo Izvan besa: Vodič za muškarce 2000. godine bilo je jednostavnije vreme. Некако. ljutnja, posebno među muškarcima, bio je široko rasprostranjen problem, ali teško da je bio toliko prenosiv kao danas. Sada, 2018. godine, bes putuje poput virusa, prenosi se sa pojedinca na mase dodirom ekrana osetljivog na dodir. Kako piše u prologu novog izdanja Beyond Anger, doba društvenih medija se pokazalo „perverzno oslobađajućim“ za ljuti ljudi.

„Oni ne moraju da se suočavaju sa posledicama ljutitih govorkanja i ne moraju da se plaše odmazde“, piše on. „Oni mogu da govore šta hoće kome hoće i da se izvuku. Umeju da laprdaju i buncaju, prozivaju ljude, daju lažne izjave o ljudima, započinju ili doprinose glasinama, a ponekad uništite živote - i zaboravite na sve to kada odu sa ekrana." Ovakvo ponašanje, zaključuje on, nije ništa drugo do kukavički.

Klinički psihijatar koji praktikuje u Severnoj Karolini, dr Harbin je proveo decenije radeći sa njim

ljuti ljudi i njihove porodice, učeći ih da se pomire i kontrolišu svoj bes. Za to vreme, on je došao do čvrstog, nijansiranog razumevanja besa, odakle dolazi, kako funkcioniše i kako ljudi mogu da se nose sa njim. Razgovarali smo sa dr Harbinom o tome šta je naučio, zašto je bes danas toliko prisutan i šta muškarci mogu da urade da upravljaju svojim.

Za čitaoce koji možda nisu upoznati sa vašim radom, možete li ukratko da navedete radnu definiciju muškog besa i kako vi mislite o tome?

Mislim da je muški bes verovatno kao i svačiji bes, samo što muškarci imaju tendenciju da ga izraze drugačije od žena. Muškarci imaju tendenciju da budu fizički agresivniji od žena, muškarci imaju tendenciju da budu verbalno agresivniji od žena. Ali generalno mislim da je ljutnja ljutnja.

A kako ste se specijalizovali za bes?

Mislim da je prvi aspekt toga bio pokušaj da se nosim sa sopstvenim besom kao mladića. Tako sam počeo da stavljam neke od svojih misli na papir. Ja sam klinički psiholog, pa sam u radu sa nekim od mojih ljutih muških pacijenata želeo da imam nešto što bi oni mogli da čitaju. U to vreme nije bilo nijedne knjige za koju sam zaista mislio da odgovara, pa sam počeo da pišem nekoliko poglavlja tu i tamo, a onda odlučio da to proširim na knjigu.

Kako su se kulturna shvatanja ili pristupi gnevu menjali tokom istorije?

Mislim da više nema javnog priznanja nekih ponašanja koja smo ranije prihvatali. Iako smo daleko od toga da se bavimo mnogim problemima vezanim za bes kod muškaraca, barem sada postoji priznanje da fizička agresija obično nije prihvatljiva, da vikanje i vriska na porodicu ili saradnike ili druge ljude nije prihvatljivo. Tako da mislim da prihvatljivost mnogih tradicionalnih ljutih muških ponašanja počinje da nagriza.

Osim vašeg sopstvenog rada na tom pitanju, da li imate bilo kakav osećaj o tome šta su pokretači promena tih normi?

Mislim da su poslednjih nekoliko generacija muškaraca — pa, dve generacije posle Drugog svetskog rata, dakle bejbi bumeri, a zatim i generacija posle toga, zaista uhvaćeni. Nekada je definicija muškarca bila da ideš na posao svaki dan, radiš mišiće, donosiš kući platu, i to je bilo to. A sada žene mogu da rade većinu posla koji mogu da urade muškarci. Definicija o tome šta znači biti muškarac sada se menja, i mislim da je to uznemirujuće za mnoge muškarce sada. Mi zapravo nemamo čvrsta i brza pravila o tome šta znači biti muškarac i uspešan čovek. Mislim da to izaziva mnogo nezadovoljstva koje se izražava kao bes.

Mislim da mnogi ljuti muškarci imaju ono što ja zovem suštinski osećaj inferiornosti. Osećaju se kao da se ne mere. A onda postoji ideja koju je dr [Majkl] Kimel izneo u nekoj od svojih knjiga koju on naziva „oštećeno pravo“. I tako se mnogi muškarci, posebno belci, osećaju drugi ljudi dobijaju stvari na koje ja imam pravo, a ja ih ne dobijam. Tako da mislim da je to kompleks koji se promenio u poslednjih 20 ili 30 godina.

Možete li da govorite o tom suštinskom osećaju inferiornosti i šta je njegov koren?

Pa, fizičko zlostavljanje. To uči dečaka da nije ličnost, da je objekat, da ko god da ga zlostavlja može da radi šta god želi sa njim — posebno udaranje po glavi, to je ponižavajuća stvar koja dovodi do osećanja inferiornost. Mislim, opet, tome doprinosi konfuzija šta znači biti muškarac ovih dana. Imali smo značajne finansijske zaokrete u poslednjih 20 godina — balon dot com-a 2001., veliku recesiju 2008. Mislim da su svi oni izazvali mnogo samopouzdanja muškaraca i izazvali ih, mnogo puta, da moraju preispitati svoj identitet muškaraca.

Kako su se vaši stavovi o besu i stavovi prema lečenju i rešavanju besa promenili tokom godina, dok ste praktikovali?

Ја сам забринут. Mislim da su u poslednjih 10 ili 15 godina mnogi aspekti naše kulture postali sve agresivniji. U sportu se prihvata ponižavajuća priča o smeću, mnoga naša politička tela sede i vrište jedni na druge umesto da se bilo šta pozitivno postignuto, mislim da mnogi ljudi cene ratobornost u sebi i samu po sebi, tako da je ratobornost sada vrlina. Mislim da postoji mnogo uznemirujućih trendova u našoj kulturi u poslednjih 20 godina.

To prirodno vodi do mog sledećeg pitanja, a to je: čini se da su ljuti mladići ovih dana mnogo u vestima, između aktivista za muška prava, Proud Boys-a, toliko alt desnice. Čini se da se to toliko ukršta sa društvenim medijima i načinima na koji živimo na mreži. Zanima me šta mislite o tome, ili šta ste o tome naučili u radu sa svojim pacijentima?

Mislim da je eho komora učinila mnogo da pogorša i produži muški bes. Momci mogu da odu na internet i pronađu hiljade drugih momaka koji su isto toliko ljuti kao i oni i oni to odbijaju napred-nazad, postajući sve ljutiji. Mislim da je došlo do velikog smanjenja uljudnosti i razumnosti u poslednjih par generacija, a ja mislim da biste pogrešili kada biste u potpunosti krivili društvene medije za to, ali svakako mislim da društveni mediji doprinose то. Nekada je bilo da ako želite da okupite gomilu ljudi da se žale na nešto, morali ste da uspostavite neku vrstu telefonskog ili e-mail kontakta, morali ste da dogovorite mesto gde ćete biti. A sada ljudi mogu samo da krenu napred sa nekoliko klikova i povezani su sa hiljadama ljudi koji su jednako ljuti kao i oni.

Fasciniran sam ovim vezama između ljutnje u maloj i na makro skali. Da li mislite da postoji nešto zajedničko između načina na koji društvo može da izleči bes i načina na koji se pojedinci nose sa njim u svojim životima, porodicama i odnosima?

Mislim da društvo postavlja parametre. Dakle, roditelji, nastavnici, treneri, drugi autoriteti postavljaju granice za ono što je prihvatljivo, a šta nije. Dakle, to je neka vrsta doprinosa društva. I onda pojedinac mora da pronađe načine da živi u okviru tih pravila ili snosi posledice. I mislim da se mnogi društveni parametri trenutno menjaju. Samo se setim vremena kada sam se bavio srednjoškolskim sportom — da sam uradio neke od stvari koje su sada prihvaćene, sedeo bih na klupi. Treneri to ne bi trpeli.

Koje savete ili preporuke biste dali roditelju zabrinutom da je njihov dete može imati problema sa besom?

Mislim da treba postojati dosledna disciplina. Pod tim ne mislim kazna, mislim na to - mislim da je moj brat skoro savršen otac, u smislu obuke svoje dece. rekao bi to je ono što očekujem od tebe, to će se dogoditi ako uradiš ono što očekujem, ovo će se dogoditi ako ne uradiš ono što očekujem a zatim dovršite s tim. I retko je morao da podiže ton, jer su njegove ćerke znale da će se to dogoditi ako urade X ili Y.

Па ја мислим dosledna disciplina je dobar način da odgajate decu koja nisu ljuta. Mislim da fizičko kažnjavanje ima svoje mesto, ali mislim da uglavnom kada roditelji udare svoju decu, oni ih uče da je to način da se reše problemi. Tako da mislim da je de-naglasak na fizičkom kažnjavanju, i mislim da deca samo treba da znaju koja su pravila i šta će se desiti ako ne poštuju pravila.

I pretpostavimo da razgovarate sa ocem koji je zabrinut da bi i oni sami mogli da se naljute na svoju decu, koja osećaju kako bes buja. Šta im kažete da se izbore sa tim?

Prvo što bih rekao je da ljutnja nije loša. Ljutnja nije loša, ljutnja nije dobra, samo je. I to iz sopstvenih razloga. Ono o čemu brinemo, ili bar ono o čemu brinem sa svojim pacijentima je: Šta je potrebno da se naljutite, koliko se naljutite kada se naljutite, šta radite kada se naljutite? To su stvari na koje volim da se fokusiram. Ali ako se roditelj — recimo otac — oseća kao da će izmaći kontroli sa svojom decom, prvo što treba da uradi je da ode dok se ne ohladi. Kasnije će možda moći da nauči sofisticiranije načine da se nosi sa svojim besom, ali prvi korak je da izađete iz te situacije kako ne biste uradili ništa zbog čega ćete kasnije požaliti.

Šta roditelji treba da urade nakon što se stvarno naljute na dete

Šta roditelji treba da urade nakon što se stvarno naljute na deteЕмоцијеСтресЕмоционални развој3 годинеСтарост 45 година6 годинаЉути родитељиСтарост 7

Roditelji žele da zaštite svoju decu od stres odraslih i imaju tendenciju da zatvaraju svoje emocije u nastojanju da stvore toplo, mirno okruženje. To je dobra stvar i društvo im to duguje, ali dop...

Опширније
Metoda svesne discipline pomaže roditeljima da razmišljaju više, a manje kažnjavaju

Metoda svesne discipline pomaže roditeljima da razmišljaju više, a manje kažnjavajuСвесна дисциплинаЕмоцијеОсећањаДисциплинске стратегијеРодитељске стратегије

Budući roditelji su poznati po tome što daju grandiozne zavete o tome šta su neće uradi kao roditelj: koristi iPad da utišaš dete, борити се sa svojim partnerom pred decom, viču, psuju, mito – obeć...

Опширније
Kako biti ranjiv sa svojom decom: 8 saveta za očeve

Kako biti ranjiv sa svojom decom: 8 saveta za očeveЕмоцијеОчинствоМушкост

Na mnogo načina, ranjivost je neizbežan deo roditeljstva. Kada postanete roditelj, očekujte da ćete se redovno suočavati licem u lice sa svojim manama i slabostima. Koliko god da je ranjivost važna...

Опширније