U američkoj deci često vidimo nadu u bolju budućnost, posebno kada je u pitanju smanjenje rasizma.
Svaka nova generacija белци, razmišlja se, prirodno i neizbežno će biti otvoreniji i tolerantniji od prethodnih.
Ali imamo li razloga da verujemo u ovo? Da li treba da verujemo da će današnja bela deca pomoći da naše društvo bude manje rasističko i pravednije?
Prethodna istraživanja su imala pomešane nalaze. Dakle, da bih potpunije istražio šta bela deca misle o rasi, otišao sam pravo na izvor: sama bela deca.
U mojoj novoj knjizi, „Bela deca: Odrastanje sa privilegijama u rasno podeljenoj Americi“Istražujem kako 36 bele, imućne dece razmišlja i govori o rasi, rasizmu, privilegijama i nejednakosti u svom svakodnevnom životu.
Ograničenja podataka ankete
Pre nego što sam započeo istraživanje, pogledao sam šta su otkrile prethodne studije o rasnim stavovima mladih belaca.
Prema nekim istraživačima, imamo razloga da se nadamo.
Koristeći podatke ankete, oni su to otkrili mladi belci manje izražavaju predrasude
Ali druga grupa istraživača se nije složila. Otkrili su da danas belci jednostavno artikulišu rasne predrasude na nove načine.
На пример, prema podacima nacionalnog istraživanja, maturanti sve više izražavaju oblik predrasuda koji sociolog Tyrone Forman naziva „rasna apatija” – „ravnodušnost prema društvenoj, rasnoj i etničkoj nejednakosti i nedostatak angažovanja u društvenim pitanjima vezanim za rasu”.
Rasna apatija je pasivniji oblik predrasuda od eksplicitnih artikulacija netrpeljivosti i rasnog neprijateljstva. Ali takva apatija ipak može navesti bele ljude da podrže politiku i praksu koji su u skladu sa istom rasističkom logikom iz prošlosti, kao što je nedostatak podrške socijalnim programima i politikama koje su osmišljene da se bave institucionalnim rasizmom ili ravnodušnošću prema patnjama obojenih ljudi.
Drugi istraživači dovode u pitanje sposobnost anketiranja da uhvati iskrene odgovore belaca na pitanja vezana za rasu ili da opiše složenost gledišta belaca o rasi.
Koliko god ankete bile korisne, one nam ne dozvoljavaju da u potpunosti razumemo kako belci objašnjavaju, opravdavaju ili razvijaju svoje stavove o rasi.
Šta deca govore
Da bih bolje razumeo kako bela deca misle o rasi, intervjuisao sam i posmatrao 30 imućne, bele porodice sa decom između 10 i 13 godina koje žive u metropolitu srednjeg zapada oblasti. Tokom dve godine uronio sam u svakodnevicu ovih porodica, posmatrajući ih u javnosti iu kući, intervjuisao roditelje i decu. Nekoliko godina kasnije, kada su deca bila u srednjoj školi, ponovo sam intervjuisao podskup prvobitne grupe.
Ova deca su imala neka zajednička shvatanja rase, poput ideje da je „rasa boja vaše kože“. Ali kad sam se doveo teme poput rasizma, privilegija i nejednakosti, njihovi odgovori su počeli da se razlikuju i bilo je više varijacija nego što sam očekivao.
Neka deca su mi rekla da „rasizam više nije problem. Ali drugi su mi rekli veoma detaljno o tome rasni jaz u bogatstvu, diskriminacija pri zapošljavanju, nejednako školovanje i rasistički tretman crne dece od strane policija.
Kao što je jedanaestogodišnjak po imenu Kris objasnio:
„Mislim da bela deca, pošto imaju više moći u društvu uopšte... disciplinske mere nisu tako teške prema njima. Ali kada je, znate, crni klinac upao u nevolje sa policijom... Mislim da će ljudi biti stroži prema njima, jer, znate, [crna deca] takođe ne mogu da uzvrate.”
Iako su neka deca imala mnogo bolje razumevanje istorije rasizma u Americi, druga spljoštio vreme i zbrojio celu afroameričku istoriju, dok je takođe pomešao imena i датуми.
Jedna 11-godišnjakinja po imenu Natali mi je rekla:
„Rasizam je bio problem kada su svi ti robovi bili u blizini i ono, kao, autobus i fontana. Mislim, sve je bilo ludo u stara vremena. … Ali sada, mislim, od Martina Lutera Kinga i, kao, Eleanor Roosevelt, i kako je išla autobusom. A ona je bila Afroamerikanka i sedela je na belom delu. … Posle 1920-ih i svega toga stvari su se promenile.”
Kada je reč o razumevanju privilegija i nejednakosti, neka deca su komentarisala: „Ne postoji takva stvar [kao privilegija]. Svako dobija ono što zaslužuje u životu, ako radi za to.”
Druga deca se nisu složila, poput 11-godišnjeg Arona:
„Mislim da [beli] jednostavno imaju prednost. … A pošto veći deo društva ionako vode belci, što je dobra strana, više belaca je, znate, prihvaćeno na posao, tako da oni dobijaju na vrhu. Dakle, da, mislim da imaju prednost."
Takođe sam otkrio da mnoga deca izražavaju oblike rasne apatije. Kada je jedan crni tinejdžer pucao i ubio policajac u zajednici, 16-godišnja Džesika mi je rekla da joj „nije bilo stalo“ do ubijanja crnaca jer su „očigledno uradili nešto što su zaslužili то."
Ali neka deca, poput 16-godišnje Šarlot, imala su sasvim drugačiju reakciju:
„Sve to treba prekinuti. U stvari postoji problem i sistem koji je dozvolio da se to dogodi. … Tehnički, pravno, ono što je taj službenik uradio bilo je „u redu“? Kao, pa, možda je to problem. Možda ubijanje crnaca ne bi trebalo da bude pravno „u redu“, znaš?”
Važnost društvenog sveta deteta
Zašto tako velike razlike među ovom decom?
Nije bila stvar samo u tome da ova deca ponavljaju stavove svojih roditelja.
Otkrio sam da su njihove perspektive manje oblikovane onim što su njihovi roditelji eksplicitno rekli o rasi i više društvenim okruženjima u kojima su ova deca odrasla – i kako su ih njihovi roditelji konstruisali okruženja.
Odluke koje su roditelji donosili o tome gde da žive, gde da šalju svoju decu u školu, koje vannastavne aktivnosti da upišu gde su putovali i koje medije su koristili rade na stvaranju onoga što ja nazivam dečijim „rasnim kontekstom detinjstvo“.
U okviru ovog rasnog konteksta, deca su razvila ideje o rasi posmatrajući i tumačeći šta se dešava oko njih. I zbog važnih varijacija u ovim društvenim sredinama, deca su na različite načine imala smisao za rasu.
U tom smislu, moj rad se nadovezuje na postojeću nauku o tome kako deca razvijaju razumevanje rase i rasizma u kontekstu породица, mesto, ranog školskog iskustva, osnovne i srednje škole, briga o deci и чак летњи камп.
Svi ovi aspekti dečjeg društvenog okruženja igraju ulogu u oblikovanju načina na koji uče o rasi.
Da li su bela deca manje rasisti od svojih baka i deda? Moje istraživanje sa decom ne daje nam nikakav razlog da verujemo da je svaka nova generacija belaca će prirodno ili neizbežno imati otvorenije i tolerantnije gledište o rasi od prethodnih generacije.
Uklanjanje rasizma u Sjedinjenim Državama zahtevaće više od pasivne nade.
Ovaj članak je prvobitno objavljen na Разговор од стране Margaret Hagerman, docent sociologije na Državnom univerzitetu Misisipija. Прочитајте originalni članak.
