Samo nekoliko meseci posle JAMA Pedijatrija objavila svoju zanimljivu studiju o vremenu pred ekranom i развој детета — „Asocijacije između upotrebe medija zasnovanih na ekranu i integriteta bele materije mozga kod dece predškolskog uzrasta“ — milioni Američki roditelji su se našli u nemogućem problemu pokušaja da regulišu vreme dece ispred ekrana dok posmatraju ograničenja од вирус Коронаизолација. Roditelji koji rade nisu imali drugog izbora osim da se oslone na vreme ispred ekrana i obrazovnu zabavu kako bi mališani bili zauzeti i angažovani tokom dugih dana карантин.
Pre nego što uđete u paniku bez ekrana, imajte na umu da nalazi nisu tako isečeni ili strašni, kao što bi vas naslov mogao navesti da verujete. Studija je relativno mala, daleko od konačne i, što je najvažnije, ni na koji način roditeljima ne nudi jasan put napred. Da li je to studija vredna čitanja? Наравно. Ali takođe, dobro vam ide.
O čemu ovo novo istraživanje sugeriše vreme ekrana i njegove efekte na mozak predškolskog uzrasta
Da bi razumeli kako vreme ispred ekrana može uticati na razvoj jezičkih centara mozga, istraživači iz dečje bolnice u Sinsinatiju dali su magnetnu rezonancu 47 dece predškolskog uzrasta. Pored snimanja mozga, učesnici su takođe završili niz procena pismenosti i jezika. Skeniranje mozga i rezultati testova upoređeni su sa merom pristupa ekranu, učestalosti korišćenja i prikupljenim sadržajem iz upitnika o vremenu ispred ekrana od 15 stavki koji je povezan sa vremenom ispred ekrana Američke akademije za pedijatriju (AAP) Смернице.
Istraživači su otkrili da su deca koja su učestvovala u vremenu ispred ekrana mimo AAP smernica imala „niži mikrostrukturni integritet trakta bele materije mozga koji podržavaju jezik i novonastale veštine pismenosti“. Štaviše, te promene u mozgu bile su u skladu sa nižim rezultatima na testovima pismenosti i procene jezika kod dece koja su dobila više od preporučenog vreme ekrana.
I dok istraživači primećuju da njihovi nalazi izgledaju u skladu sa drugim studijama koje sugerišu da vreme pred ekranom može biti štetno za decu, postoje neka važna upozorenja za istraživanje. Za jednu, veličina uzorka od 47 dece teško da je reprezentativna za veću populaciju. Pored toga, istraživači spremno priznaju da njihova studija nema načina da otkrije povezane razloge za svoje rezultate.
„Kritično pitanje je da li su neurobiološke razlike direktno povezane sa svojstvima samih medija zasnovanih na ekranu“, postavili su istraživači. „Ili indirektno povezano sa razlikama u ljudskom interaktivnom (npr. zajedničkom čitanju) vremenu, koje ima tendenciju da se smanjuje sa većom upotrebom.“
Takođe je važno priznati da iako su istraživači otkrili promene u mozgu, nije bilo načina da se zna šta bi te promene mogle značiti za razvojni ishodi predškolaca. Ukratko, bez longitudinalne studije, ne postoji ništa u studiji što bi moglo sugerisati da su deca koja imaju više vremena pred ekranom osuđena na život nepismenih.
Činjenica je da su društvene i društvene norme oduvek imale priliku da promene tok normalnog razvoja detinjstva. Kada su deca u Americi iz 19. veka nosila duge haljine prvih 18 meseci svog detinjstva, retko su učila da puze. Umesto toga, oni su se kretali kada im je bila potrebna mobilnost. A kada je postalo norma da se deca spavaju na leđima, sposobnost beba da se prevrnu je odložena u proseku za oko mesec dana, što je dovelo do stvaranja vremena za stomak. Da su 1842. imali aparate za magnetnu rezonancu, verovatno bi otkrili da učenje puzanja rano menja mozak dece. Sigurno jeste.
To je sve što govori da da, velike društvene promene poput povećane dostupnosti i pristupa ekranima za decu mogu, u stvari, da promene njihova tela i njihov razvoj. Ali to ne znači da te razvojne promene znače lošije ishode za tu decu i društvo u celini. To takođe ne znači da ne postoji način da se pozabavite tim promenama bez jednostavnog uklanjanja svakog ekrana u kući.
Na kraju krajeva, ako vreme ispred ekrana utiče na razvoj, to je zato što roditelji manje pričaju i čitaju svojoj deci. Dakle, dobra vest je: roditelji ne moraju striktno da ograničavaju vreme ispred ekrana, koliko bi trebalo da više pričaju i čitaju sa decom — a mnogo, mnogo više toga se dešava i u domaćinstvima.
Ono što priče o vremenu ispred ekrana ne uzimaju u obzir je da su ekrani često potrebna strukturalna podrška roditeljima koji su već preopterećeni. Na primer, moja deca imaju oko sat i po vremena pred ekranom svaki dan posle škole. Ne zato što sam zanemarljiv, već zato što radim od kuće i treba da budu zauzeti kada izađu iz autobusa kako bih mogao da završim svoj radni dan.
Vreme ispred ekrana je alat za mnoge roditelje. A kada se studije poput one koja je upravo objavljena u JAMA koristi za demonizaciju vremena ispred ekrana, roditelji se mogu osećati napadnutim i krivim i još više pod stresom. Odgajati decu bez ekrana u svetu koji toliko zahteva od roditelja i insistira na korišćenju ekrana zbog kulturnog značaja je krajnje nerazumno očekivanje. Roditelji ne bi trebalo da se osećaju krivim koristeći alat koji im je dat. Naročito kada je taj alat pristupačniji od brige o deci i kada postoji vrlo malo entuzijazma da se roditeljima pruži značajna socijalna podrška koja bi učinila da vreme pred ekranom bude nepotrebno.
Ipak, logično je da bi neki roditelji mogli biti oprezni. I to je u redu. Ako su roditelji motivisani da smanje vreme svog deteta ispred ekrana, onda nema apsolutno nikakvog razloga da ne sledite AAP smernice. Te smernice predlažu da nema ekrana za decu mlađu od 18 meseci (osim video ćaskanja) i da se vreme pred ekranom ograniči na sat vremena dnevno za zajedničko gledanje programa dok deca ne napune dve godine.
Ali za roditelje koji se nalaze sa malo alternativa, studije poput onih iz dečje bolnice u Sinsinatiju treba razmotriti, ali ne i naglašavati. Najvažnija stvar koju roditelji mogu da urade za dete je da mu pokažu ljubav. To se nikada nije promenilo.
